„Ostajte ovde, sunce tuđeg neba...“ Aleksa Šantić bi porazmislio o ovome mnogo bolje, pre nego što bi napisao. Grčevito držanje za nešto što te polako kljuca iznutra, a u šta smo samo naučeni da verujemo da je dobro, ali to i ne osećamo, dovodi do promašenosti. Ostajemo ovde da se s prijateljima viđamo jednom u... Continue Reading →

Strah. Maskiram to osmehom. Možda ovo i nije flomaster koji svesno biram, samo je tako, opravdavam to činjenicom da sam to ja. Jaka, svemoguća. Priznajem strah, ali tek toliko da se to ni ne čuje...Odsekla sam se. Treba mi sigurnost i tu sigurnost moram u sebi da nađem. To ne volim, a u isto vreme... Continue Reading →

Ti si mi merilo koliko me neko voliKoliko treba da praštam kada boliTi si mi izgradio slab karakter i voljuO sebi da nemam sliku boljuZbog tebe veoma dobro laži prepoznajemPreko njih s osmehom prelazim, granice ne poznajemKad me povrede i bol se spusti na grudiPlašim se da me ne ostave, praštam bez da se iko... Continue Reading →

"Malo je potrebno, zar ne?"Poruka na krevetu koji je raspremio samo za nju. U toj sobi, u tom trenutku, konačno postoji ta ceduljica sa nacrtanim zagrljajem, mali znak da misli o njoj dok je nema.Težina...Kada to sat otkuca kasno? Zar nisu sve brojke iste uvek? Zašto je nekad kasno?U glavi joj odzvanja: "Malo je potrebno,... Continue Reading →

Ponoć je! Četiri nule, treba zamisliti želju.Zašto baš na ta ista broja? Ne znam.Nemam želje. Imam, ne želim da su takve, a možda i želim, ali ne bih da ispadne da su to moje želje. Krijem se od sebe same.Ja zaista pazim šta želim, jer ne znam šta bih s ostvarenjem tih želja. Ako te... Continue Reading →

Nekad su se žene koje su drugačije spaljivale, vešale. Svaka se borba protiv ustaljenosti kažnjavala grubostima, nerazumevanjem.Mislila sam, drugačije je. Ljudi su savremeniji, napredniji, osvešćniji, borbeniji, svesniji sebe i svog uticaja. Mislila sam..."Budi drugačija, ali ne kako ti misliš da treba, nego kako ja hoću." "Ti si svoja, i to je super, ali kad bi... Continue Reading →

Ko si ti što me noću praviš odlučnom i trezvenom? Zašto bežiš kad sam odmorna i radosna, kad jutro svane?Da li si moja sen prevare? Jedino se preljubnici tako kasno sreću, a rastaju u cik zore i nikuda ne nastavljaju. Tako me i ti uveče načiniš jakom, sigurnom, logičnom, zahvalnom za shvatanja, a ujutru me... Continue Reading →

-Šta planiraš sutra?-Planirao sam da se probudim, pre tebe.-Zašto pre mene?-Da te gledam kako spavaš.-Zar tu ima ičega lepog za gledati?-Da! Tada si prelepo prepuštena, nežna, a opet čupavo divlja. Tada vidim kroz sve što jesi, bez da me i gledaš i progovaraš.-Znam! Tako ja tebe posmatram uveče, kad zaspim posle tebe. I uvek te... Continue Reading →

Da mogu da vratim vreme, ja bih ga vratila na naš početak. I da mi kažu, svaki povratak ti umanjuje život za toliko, ja bih opet pristala. Godinu i po dana da živim potpuno isto, identično, dok mi iznenada ne prestane srce kucati u 27. ili početku 28. godine života.Onda bih imala večnost mladosti, večnost... Continue Reading →

Šta si hteo da mi šapneš, što je ostalo prećutano?Šta si hteo da uradiš, kad si tako ćutke gledao?O čemu si maštao, dok su ti se dlanovi znojili?Gde si me ljubio, kad ti se disanje ubrzavalo?Čime si me osećao, kada sam ti pevala tiho?Kakvog sam ukusa bila onda nasmejana na tvojim usnama?Koje sam boje postala... Continue Reading →

Potreban mi je samo par rolera. S njima se brže beži, odlazi. Par rolera i rezervni točkići, jer bih vozila dok se ne izližu svi. Kad točkova više nema, da znam da sam skoro stigla tamo gde mogu i bosa i čupave kose i razuzdana srca, praznih džepova, ali s osmehom. Potrebna mi je tišina,... Continue Reading →

Ja želim porodicu. Ono žrtvovanje zarad nečeg višeg od sebe, koje ti i ne pada teško. Sitne stvari, znaš već. Zajednički doručak i ručak, večernje šetnje i razgovori koji se završavaju zahvalnošću što imamo jedno drugo da sve ispričamo.Želim neki naš dan, samo naš. Porodični. Da ga provedemo kako god mi želimo. Goli, obučeni, u... Continue Reading →

Da li me nekada gledaš zaljubljeno? Onako krišom, dok hodam i blebećem nevažne priče o lepoti života i sva uzrujana, skoro da i ne hvatam vazduh, žurim da ti kažem kako je i dan lep i da ima dobrih ljudi? Gledaš li me sa skrivenim smeškom kad zažmurim i dignem glavu ka nebu, kad vetar... Continue Reading →

Nezahvalna za sve što imam, a i nemamPotežem za flašom gorke rakijeJa ne bih, ne volim i ne želimAli duša se raspada i hoće da se napije Otrovana od alkohola i uspomena da ležimSjajnih trepavica od kapljica suzaDa u prazno zveram, da se vrtim kao zemljaDa ni ne primetim da ispolivana je rakijom bluza Onda... Continue Reading →

Sasvim obična devojkaBez ijedne tašneI bez cipelaSasvim obična devojkaBez minđušaOgrlicaI prstenja Sasvim obična devojkaKratkih noguDugih pričaSasvim obična devojkaKratkovida iČesto bosonoga Obična devojkaZa šetnjeZa bioskopObična devojkaZa ćutanjeZa ljutnju DevojkaSasvimObična

Create a free website or blog at WordPress.com.

Gore ↑